Frančeski: Uvod u NBA 2012/13: Istok
Listopad je. Ljudi su se vratili u grad i rade gužve po cesti, guraju se po dućanima i gunđaju po tramvajima. Mora i jezera su se ohladila, stabla su se uvukla u sebe a djevojke su navukle jakne i kapute i sakrile svoja lijepa tijela od mojih pogleda. Postalo mi je teško lijegati sa zorom, sunce sve kasnije izlazi u ovom gradu. Jesen je, majku mu. I šta sad? Oćemo li ležat doma na kauču, buljit u strop i žaliti jer je ljeto prošlo ili ćemo se prebaciti na zimski lajfstajl? Ha? Kažem jebo ljude, jebo jezera, jebo stabla, jebo djevojke i njihovu garderobu, ovo je NBA vrijeme i ja sam, narafski, sretan zbog toga. Stoga dosta lirskih slika, valja se pripremiti za nadolazeću sezonu. Krećemo s Istokom jer tamo smo rođeni.
15. Charlotte Bobcats
„Nije ovo dno“ – urlao je par penzionera u lice Zenita Đozića u legendarnom skeču Nadrealista
Na dnu dna – „Ima ispod nas još rudari i prosvjetni radnici“. Penzioneri kao penzioneri, percepcija i pamćenje im baš i nisu najbolji. Zajedno s rudarima i prosvjetnim radnicima na dnu se skrasila i momčad Charlotte Bobcatsa.
Ekipa Michaela Jordana, čovjeka koji se proslavio zbog svoje bolesne potrebe za pobjeđivanjem, lani je upisala 59 poraza u sezoni koja je trajala samo 66 utakmica. Bobcatsi su bili kanta za napucavanje, smijurija od momčadi, nakupina D-League igrača, istrošenih veterana, golobradih mladića i vječitih talenata koji nisu i vjerojatno neće ostvariti svoj potencijal. Bobcatsi su se lani pretvorili u završnu rečenicu svakog NBA vica, uništeni godinama lošeg draftanja i bizarnih i priglupih zamjena igrača. Volio bih vam reći kako će se stvari promijeniti kroz koju godinu, no nisam previše siguran u taj ishod. Lolcatsi su poput zatvorenika smrdljive jame u The Dark Night Rises – svako malo se pokušavaju popeti uz sklisko kamenje samo da bi promašili posljednji skok i smrskali lubanju na tvrdom, neumoljivom dnu.
Bobcatsi se nadaju kako su Michael Kidd-Gilchrist i Bismack Biyombo košarkaške verzije Banea i Brucea Waynea. Što nije točno, ali nije ni toliko daleko od istine. Biyombo je u nekoliko navrata prošle sezone pokazao da ima dobre instinkte igranja u obrani, a nova šema defanzivnog inovatora i novog trenera Bobcatsa Mikea Dunlapa trebala bi dodatno naglasiti njegove intelektualne i fizičke prednosti nad opozicijom. Šteta što je Biyombo u napadu zrcalna preslika samog sebe iz obrane, šteta što igra kao bukva s nogama, ne razumije kutove napada, ne zna kako preći slabije igrače od sebe, konstantno gubi lopte i pokušava završiti na finesu umjesto na snagu. Srećom pa će se Bobcatsi pretvoriti u defanzivnu i tranzicijsku momčad pod Dunlapom što bi trebalo garantirati Biyombov razvoj. Takva igra definitivno će odgovarati MKG-u, all – around majstoru koji bi već u rookie sezoni trebao osigurati Bobcatsima ono što im je Gerald Wallace osiguravao prije nekoliko sezona. Kidd – Gilchrist je fenomenalan i u obrani i u tranziciji no njegova najveća prednost je visina, težina i brzina zbog čega je realno očekivati da će se kroz par sezona razviti u igrača koji može probijati reket iz driblinga i osiguravati visokopostotne šuteve za sebe i za svoje suigrače. Bobcatsi imaju dva nebrušena dijamanta u Biyombu i MKG-u i njihov prvi i jedini zadatak trebao bi biti njihov razvoj uz očekivano tankiranje i podebljavanje ekipe kroz draft.
Problem je što GM Bobcatsa Rick Cho misli da su njegova dva visoka picka već sada moćni poput strip junaka. Cho je tijekom predsezone pokušao dovabiti Brooka Lopeza i Krisa Humphriesa u Šarlotu, bio je spreman iskrcati masnu lovu za dvojicu polovičnih igrača čija se igra nimalo ne uklapa u ono što bi Bobcatsi trebali biti, a to znači, bar u mojim očima, da će Cho jako brzo napraviti veliku grešku. Kroz dvije sezone Bobcatsi će se riješiti ogromnih ugovora Bena Gordona kojeg su dovukli iz Pistonsa da ojača konkurenciju na dvojci i loših ugovora koje plaćaju Mattu Carrolu i DeSagani Diopu za grijanje klupe što bi značilo kako će imati jako puno mjesta pod salary capom za ojačavanje ekipe kroz free agency plus još dva visoka picka na draftu. Bobcatsi moraju ostati loša momčad kroz sljedeće dvije sezone ukoliko žele imati šansu za osvajanje naslova.
Ove im sezone to ne bi trebao biti problem. Kemba Walker i Ramon Sessions zajedno ne čine solidnog NBA startera na poziciji pleja budući da Sessionsa drastično limitira nedostatak talenta dok Kembu uništavaju loše fizičke predispozicije i bespotrebno junačenje s loptom. Ben Gordon je kroz proteklih nekoliko sezona postao jedan od novčano najprecijenjenijih igrača lige i trenutno spada među igrače koji uspješno zabijaju samo spot – up šuteve i ništa drugo. Rupa u obrani, jako loš u penetraciji u reket, nesposoban izraditi otvoren šut s poludistance, Gordon nije ni sjena onog igrača koji je u Bullsima znao redovito zabijati 20 poena s klupe. Gerald Henderson trebao bi mu oteti dobar dio minuta na dvojci iako ni on nije neka sreća, tek prosječan swingman koji može zaokružiti rotaciju. Kada uzmemo u obzir da će se na krilima i centru rotirati razočaravajući Tyrus Thomas koji nije pretočio impresivne fizikalije u kvalitetnu NBA karijeru, BJ Mullens koji izgleda kao dvometarski student FER-a koji može tu i tamo pogoditi vanjski šut, usporeni Reggie Williams i Brendan Haywood koji predstavlja NBA verziju onih kockastih Mercedesa iz 90-ih koji su prošli 900 tisuća kilometara, koji piju 10 litara dizela na sto kilometara i imaju velikih problema sa motorom i mjenjačem ali i dalje voze samo zato jer imaju znakić na haubi ili, u slučaju Haywooda, zato što imaju 214 centimetara.
Bobcatsi su loša ekipa čija budućnost izgleda svijetlo, ali se jako brzo može zatamnjeti. Ove sezone neće biti loši kao lani, pobijedit će u 15 do 20 utakmica, a gledat ćemo ih samo kako bi vidjeli razvoj Biyomba i MKG-a. Ostatak ekipe je ionako spreman za otpis.
14. Orlando Magic
DisneyWorld je lani slavio četrdesetu godišnjicu postojanja. Tematski park s koji se prostire na 12 tisuća hektara zemlje u blizini Orlanda u svoje četiri dekade nije posjetiteljima priuštIo vožnju kakvu je navijačima Magica lani priuštio Dwight Howard rollercoaster. Bi, ne bi, bi, ne bi premišljao se Dwight poput polupijane gimnazijalke na maturalnoj zabavi na kojoj su svi odlučili izgubiti nevinost. Njegovo nećkanje o potpisivanju novog ugovora podebljano svađama s trenerom Stanom Van Gundyem i ozljedom leđa koja je uništila bilo kakve šanse da Magic nešto napravi u plejofu okrenulo je navijače protiv drugog najboljeg igrača lige. Na njihovu žalost Dwight Howard je dobio ono što je želio. Navijači nisu.
Orlando je mogao dobiti 70 lipa na kunu u Howardovom trejdu. Vidjeli smo što su im nudili Rocketsi, vidjeli smo što su im nudili Cavsi. Mlade igrače, prostor pod salary capom, nezaštićene pickove. Magic su na kraju pristali na najslabiji mogući dil – dobili su pet pickova na draftu od čega dva u drugoj rundi a ostala tri debelo pri kraju prve (ukoliko se ne dogodi čudo i Lakersi i Sixersi dvije godine za redom propuste playoff), dobili su jednog provjerenog igrača rotacije u Arronu Afflalu, dva mlada potencijala Moea Harklessa i Nikolu Vučevića koji možda mogu postati NBA starteri iako je i to poprilično nategnuto, dobili su preplaćenog Ala Harringtona i njegov ističući ugovor, borbenog Josha McRobertsa kojeg možete staviti par minuta u igru u garbage timeu i Christiana Eyengu od kojega ne možete dobiti ni to. Umjesto sa 70 lipa u džepu i finim osjećajem slobode koji dolazi okretanjem novog lista Orlando je završio sa 20 lipa u džepu i osjećajem da su bili prevareni u trgovini ali si to kao ne žele priznati da ne bi ispali papci i pred sobom i pred drugima*.
*Isti onaj osjećaj kada kupite na primjer mikrovalnu u dućanu za 500 kuna da bi šest dana kasnije skužili da je drugi dućan prodaje za 370,99 kuna. Ili nešto. Nemam mikrovalnu doma.
Orlando je momčad koja je odgodila ulazak u pravi rebuilding za dvije sezone, što bi bilo razumljivo kada bi imali pohlepne vlasnike koji očekuju ulazak u playoff na sedmom ili osmom mjestu Istoka čime bi stavili dodatnih par milja u džep. No Magic s ovakvim rosterom, s ovom kaotičnom, neposloženom, razbijenom ekipom jedino što mogu napraviti je konkurirati za dno lige. Umjesto da padnu u blato, ustanu se i krene naprijed Orlando je pao u blato i stao gacati po njemu s uživanjem.
Njihov novi trener Jacque Vaughn pokušat će sastaviti filigranski precizan sistem u kojem su uloge jasno podijeljene i koji će biti potpuno različit od polusistema Stana Van Gundya koji se temeljio na širenju igre, rokanju trica i hvatanju ofenzivnih skokova*. Vaughn je učio od Popovića i Sloana i svojim igračima sigurno neće dopustiti takvu slobodu, no ako ćemo pravo, Vaughn baš i nema puno izbora. Njegovi igrači drastično će ograničiti implementiranje bilo kakvog sustava u ovu ekipu.
*Samo je jedna ekipa osvojila naslov takvom igrom. Houston Rocketsi. Zlobnici će reći kako Howard nije Hakeem, no Dwight definitivno nije kriv što je Orlando sjebao njegov zenit lošim sastavljanjem ekipe. Problem nije bio u Dwightu, problem je što nitko na rosteru Orlanda nije igrao obranu poput Vernona Maxwella i Roberta Horrya niti je postajao vruć poput Sama Cassella i Otisa Thorpea.
Za boga miloga, njegov najbolji plejmejker je Hidayet Turkoglu, jedan od najpreplaćenijih igrača lige. Čuj, Hedo je car, nemoš ne volit Hedu i smiješne face koje radi dok dribla, njegovu skladnu nezgrapnost kada se spusti niže od trice, njegov šlampavi dribling i precizne lopte koje spušta u reket, ali Hedo je prosječni krilni igrač i ne može biti plejmejker kvalitetne ekipe. Jameer Nelson je nominalno prvi i čisti plej ove momčadi, no ozljede su uništile njegov prvi korak zbog čega je pod stare dane postao obični spot up šuter koji može prenijeti loptu preko centra i predati je otvorenom čovjeku. Očekivati od Nelsona da skenira i razbija obrane u punom napadu, stvara višak driblingom, igra drive and kick ili napada obruč u tranziciji je suludo. Bez solidnog pleja Vaughn ne može igrati ono što želi igrati te će se morati orijentirati na improvizaciju.
Problem je što ni za to nema igrače. Na centru bi se trebali izmjenjivati Vučević i Gustavo Ayon* koji su materijal za klupu a ne za startera. Kada uzmemo u obzir da su opcije na četvorci Big Baby Davis, Al Harrington, Hedo i Josh McRoberts jasno je da improvizacija ne može doći kroz indivdiualnu post-up igru niti kroz skladni hi – lo napad za kojeg Magic jednostavno nema visinu.
*
Čiji nemaštoviti NBA nadimak bi trebao biti G-Ay, po uzoru na Tracya Mcgra… Ups.
Improvizacija bi stoga trebala doći kroz igru na krilu i bekovima. Arron Afflalo je definitivno najbolji igrač Orlanda, fenomenalan defanzivac koji roka trice i može pogoditi dugu dvojku iz driblinga, ali Afflalo nije igrač koji ulazi u reket jedan na jedan i stvara šanse za druge. Čovjek je igrao u ultra-brzom, super-fluidnom napadu Denvera koji je lakoćom dolazio do otvorenih šuteva i sada će se trebati prilagoditi na potpuno drugi sistem i potpuno drugu ulogu u ekipi. Afflalo i Hedo bi trebali dobro surađivati, no njih dvojica jednostavno nisu dovoljno dobri da nose igru ekipe koja se nada nečemu višem od dvanajstog – trinajstog mjesta Istoka.
Orlando bi trebao napraviti sve da do kraja prijelaznog roka utopi Hedu i JJ Reddicka, izrazito potcijenjenog startera koji gađa trice i igra jebenu obranu, pretvori ih ili u mladost ili u pickove i krene u pravi rebuilding. A ne u ovo sprdanje sa svojim navijačima.
13. Cleveland Cavaliers
Dan Snyder nije održao svoje obećanje. Miami je, očekivano, osvojio prvenstvo prije Clevelanda koji se potpuno raspao odlaskom LeBrona u South Beach. Izdaja, kako su je navijači Cavaliersa percipirali, ujedinila je klub u prvoj sezoni u kojoj je ogoljena ekipa Cavsa nizala poraz za porazom. Godinu kasnije navijačima nije trebao vanski neprijatelj i domaći izdajnik da napune tribine Quicken Loans Arene. Spasitelj se pojavio. Kyrie Irving je zabljesnuo kao zvijezda repatica u sumraku klivlanđanskog sporta i nagovijestio promjene.
Na njih ćemo doduše morati malkice pričekati. Kyrie je, na moje iznenađenje i veliku radost, u rookie sezoni pokazao da se na njega može računati kao na nositelja franšize. Premda igra očajnu obranu i nije sjajan razigravač Kyrie se predstavio kao maestralni finišer i strijelac koji može zabiti na različite načine sa svih djelova terena. Unatoč baksuznim ozljedama poput loma šake i nožnog prsta Kyrie ne vuče teška oštećenja i igra nešto ljudskijim ritmom od Rosea i Westbrooka s kojima ga najčešće uspoređuju što bi trebalo značiti da će imati dugačku i produktivnu karijeru. Irving bi trebao napredovati tijekom ove sezone, trebao bi popraviti obranu i povećati broj minuta provedenih na terenu, no unatoč ogromnom potencijalu još uvijek nije igrač koji može prosječnu momčad voditi do playoffa.
S tim da Cavsi nisu prosječna momčad. Oni su loša momčad. Anderson Varejao je trenutno jedini pravi NBA starter na rosteru uz Irvinga. Brazilski lignjun prošle je sezone držao poroznu obranu Clevelanda na okupu sve dok se nije ozlijedio, a nakon što je završio u bolnici kola su krenula nizbrdo za Irvinga i ekipu. Varejao je vrhunski profesionalac, igrač koji se ubija od posla u svakoj jebenoj akciji, čovjek koji nadoknađuje većinu svojih mana nevjerojatnim zalaganjem zbog čega će biti jako tražen prije kraja prijelaznog roka. Cavsi bi mogli zadržati Varejaoa i njegovih 9 milijuna dolara koliko zarađuje godišnje, ali stavio bih ruku u vatru da će ga trejdati sredinom sezone za pikove ili mlade igrače. Varejao bi drastično pomogao nekim ekipama čije se šanse za osvajanje naslova tope iz sezone u sezonu (khm Spurs, khm Mavs) i bilo bi lijepo kada bi dobio šansu da natakne prsten na ruku.
Ostatak ekipe Cavaliersa je mlad i nedokazan i okružen upitnicima. Tristan Thompson lani nije pokazao nikakav napredak kroz sezone (iako statistika to ne otkriva) i tek treba vidjeti da li se radi o igraču koji može napredovati ili će veći dio karijere provesti na njeh razini igre kakvu je prikazao lani*. Thompson je najavljivan kao igrač s velikim potencijalom, a slična priča popratila je i ovogodišnji prvi pick Cavsa, combo beka Diona Waitersa. Iskreno, nisam pretjerano oduševljen Waitersovom igrom koji je dosta oscilirao u dresu Syracusea i često dolazio u sukob s tvrdoglavim trenerom Jimom Boehimom. Waiters ima solidnu slashersku igru, na koledžu je znao probiti obranu i zavući se u reket, zna odigrati solidnu obranu te bi se trebao nadopunjavati s Irvingom kao pečena kokoš s krumpirima, al momak mi iz nekog razloga ne ulijeva povjerenje. Dobra je vijest da će dobiti ogromnu minutažu pošto je Cleveland izuzetno tanak na klupi.
*Šteta što Cavsi nisu imali muda i izabrali Valenčijunasa tim četvrtim pikom. Irving i Jonas, kombo iz snova.
Omri Casspi je solidan all – around napadač ali u bilo kojoj ozbiljnoj ekipi za njega nema mjesta dok će u Cavsima praktički igrati ulogu šestog igrača. Jon Leuer i Tyler Zeller bi trebali pokazati mogu li biti dio rotacije visokih i ne bi me iznenadilo kada bi oba igrača pokazala da zaslužuju mjesto u rotaciji, posebno Zeller koji je izuzetno brz i okretan za svoju visinu (usudio bi se reći i za boju kože ali to bi bilo rasistički). CJ Miles bi se mogao nametnuti kao okej opcija na klupi nakon impresivnih Olimpijskih igara, dok će ranjeni Kelena Azubuike, Alonzo Gee, Samardo Samuels i meni jako dragi Boobie Gibson uskakati u rupe i odrađivati svoje uloge kako najbolje znaju i umiju. A ne znaju niti umiju. Tanka klupa i mladi i nedokazani starteri na kraju će pokopati ovogodišnju sezonu Cavsa, ali ništa zato. Oni su momčad poput Toronta i Detroita, momčad čije vrijeme polako dolazi. Možda već sljedeće sezone kada im se otvara puno prostora pod salary capom, prostora kojeg mogu iskoristiti za potpisivanje igrača poput Josha Smitha, Davida Westa i Ala Jeffersona što bi ih, zajedno sa još jednim visokim pickom drafta i razvojem Thompsona, Waitersa i Irvinga gurnulo među kandidate za vrh Istoka.